Jezična politika i podrška manjinskim pravima

Jezik je nedavno postao sve više podložan političkoj retorici, predizbornim obećanjima i koketiranju s biračima. Često je to samo pokriće za najhitnije probleme u društvenim i gospodarskim sferama, ali postoje zemlje u kojima se pitanje jezika kao državnog jezika "nalazi na rubu". Jezična politika države, kao skup mjera usmjerenih na podržavanje jednog jezika ili više jezika, uvijek ima za cilj ujediniti različite nacionalnosti koji nastanjuju zemlju u jednu državnu entitet - naciju. Drugo je pitanje kako se postiže željeni cilj.

Imamo pred očima mnogih povijesnih primjera nesposoban politike jezika dovelo do potpuno suprotnog efekta - umjesto da ujedini ljude, ona je odvojena, potaknut separatističku osjećaj i doveo do unutarnje napetosti, ponekad rezultira građanske sukobe. Tako su u Velikoj Britaniji sredinom dvadesetog stoljeća učitelji kaznili učenike koji su u govorima koristili velški, irski ili škotski jezik. Oružan sukob u Sjeverna Irska Nije samo religiozna priroda (katolici nasuprot protestantima), već i jezično (irski protiv engleskog).

U Francuskoj u 1794. Republika donio zakon koji zabranjuje korištenje bilo koje od drugih jezika i dijalekata u zemlji, osim književnog francuski (u stvari, je dijalekt pokrajine Ile-de-France). Ovaj zakon je ukinut tek 1951, ali pola stoljeća okcitanski, baskijski, Provanse, bretonski, talijanski, Korzički i drugi - su gotovo u potpunosti nestali. Je li ova jezična politika dovela do jedinstva ljudi? Nipošto - i masovne demonstracije koje zahtijevaju oživljavanje regionalnih jezika naroda koji žive u Francuskoj živi su primjeri toga.

U Austro-Ugarskom carstvu jezična je politika bila usmjerena na manevriranje i neku vrstu samozavaravanja osvajačkih teritorija. Unatoč činjenici da je komunikacija između monopola i kolonijama otišao u njemačkim, austrougarskih vlasti podržavaju nacionalne jezike: Otvara slovačke škole, podržava kreativne ukrajinske i poljske ekipe sponzora talentirani mladi Talijan. Stoga "proljeće naroda", a kasnije - slom Austro-Ugarske nije se odvijalo na jezičnom pitanju, već isključivo na političkom.

Za razliku od carne Rusije, gdje su svi "ne-ruski" bili suzbijeni, od 1917. godine propagira se ideologija podupiranja regionalnih jezika. Međutim, stvar nije nadilazila propagandu. Tridesetih godina prošlog stoljeća, široko je izraženo mišljenje da je u SSSR-u bilo samo 15 bratskih naroda, a ta je 15 jezika republike Unije aktivno podržana. Istodobno, bez ikakve potpore države, na primjer, ostali su njemački, stari Mongoli, finski i drugi jezici, čiji su nositelji bili kompaktno ili odsutno boravi na području SSSR-a. Osim toga, vlada je proglasila da su jezici nekih republika "nerazvijene", zahtijevajući "izgradnju jezika" - na primjer, moldavci su silom prebačeni iz latinično slovo u ćirilici. U 50-60-tih godina politike Sovjetskog jezika implicitno, ali radikalno promijenio: kada cijela izjava podupire sindikalne republike jezika, a da ne govorim na ruskom, da se „natsmenov” postao staromodan, to je bio znak zaostalosti i ruralnog porijekla. Tužne posljedice ove politike mogu se promatrati na primjer russificiranog Kazahstana, Bjelorusije, dijelom Ukrajine i Moldavije.

Jezična politika u Rusiji, nažalost, naslijedila je mnoge tendencije pokojnog SSSR-a. Uz deklaracije koje podupiru podršku jezici nacionalnosti općina, republika i teritorija, vlada Ruske Federacije često zaboravlja jezike manjina koji su kompaktno nastanjeni na državnom području. Naravno, svaki građanin treba poznavati državni jezik svoje zemlje, ali to ne znači da mu je zabranjeno govoriti i učiti svoju djecu da govore materinski jezik. Ako država ne podržava jezike na najvišoj razini nacionalnih manjina, pomoću poluge upravnih vlasti, medija i promocije književnika koji pišu na jezicima nacionalnih manjina, nakon nekog vremena, ti jezici i dijalekti odumirati, a mi ćemo ostati osjećaj nezadovoljstva, mržnje i nacionalne sukoba.